Arhitektura se danas suviše često, svjesno i nesvjesno udaljava od svoje racionalne prirode pa se na osobnoj razini svojih autora pokušava potvrditi kao umjetničko djelo, koje sve manje traži simboličku vezu između svog sadržaja i svog tektonskog izraza. Mogli bismo kazati da arhitektura doživljava oblikovnu ekspanziju i da za nju gotovo nema granica u tehnološkom smislu. Nove ekspresivne forme su skoro nužno vezane uz nove tehnologije, pomoću kojih razvijeni društveni sustavi nastoje potvrditi svoju naprednost. No, nerijetko se događa da arhitekti koriste nove tehnologije, prije svega u namjeri da formalna svrha izazove emocije promatrača. Isprepletenost racionalne tektonike i likovne narativnosti je danas ugrožena pa se nerijetko estetizira radi samog estetiziranja, a to može preglasati osnovnu poruku u smislu uporabne vrijednosti arhitekture, koja je sve do sada bila jedini trajni genom evolucije arhitekture.